Roman "Opća teorija zaborava" (Teoria geral do esquecimento) objavljen 2012., progovara o ivotu u Luandi nakon portugalske revolucije 1974. i proglašenja angolske neovisnosti. Ovo je prvenstveno roman o strahu, o besmislu rasizma i ksenofobije, o ljubavi i predanosti. Mnogi ga smatraju dosad najboljim Agualusinim romanom. Roman se ove godine našao i u najuem izboru za Bookerovu nagradu (Man Booker International Prize 2016).
Poput Portugalca Fernanda Pessoe i Argentinca Jorgea Luisa Borgesa, i portugalsko-angolski pisac José Eduardo Agualusa knjievni je čarobnjak koji zadivljuje svojim fikcionalnim kreacijama. No za razliku od prethodne dvojice, njegov je rad ukorijenjen u kompleksnu i krvavu svakodnevicu kolonijalne i postkolonijalne Afrike. [...] Agualusa je majstor strukturalne anrovske raznolikosti te se s lakoćom premješta iz špijunskog romana u pastoralnu naraciju ili unutarnja proivljavanja, a srce mu je pritom duboko usađeno u likove, pa se svaka pojedina priča iz ovog romana trajno urezuje u čitatelja i tjera ga da preispita ljudsku mogućnost empatije i razumijevanja. - David Wiley, Star Tribune, 2015.
Ovaj fragmentarni i slojeviti roman razvija se unutar mogućnosti – i napetosti – koja je inherentno između pisanja i identiteta, teksta i značenja, priče i ivota. [...] Agualusa tako stvara ingeniozan narativni mehanizam: izolirani pojedinac u ii je zbivanja u nasilnome gradu, a njegovo se neznanje zrcali u čitateljevom. [...] Opća teorija zaborava istodobno je i više i manje od svojega naslova; to svakako jest svojevrsni otisak tame koja se vezuje za ivljenje i umiranje, ali je i opća teorija ljubavi, ivota, pa i knjievnosti. Radeći na plodnom sjecištu fikcije, filozofije i čarolije, Agualusa je ovim romanom ostvario nešto neobično i predivno, dervišev ples radosti i bola, krvi i pamćenja, pa mnoge njegove dijelove čitam iznova [...] jer to je jedna od onih priča koje nam trebaju da preivimo, koje nas mijenjaju i koje se mijenjaju s nama. - Dustin Illingworth, The Quarterly Conversation, 42, 2015.